kad se srce probudi

Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovj dvojici bili ociti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjerujuci svojim ocima

Živio sam sa roditeljima u vremenu kada sam pohadao osnovnu školu. Odrastao sam u zdravoj okolini sa dovama majke kada god bih se vracao kasno kuci. Moje uši su vec navikle na glas oca dok bi dugo klanjao nocni namaz. Uvijek sam se cudio dužini njegova namaza, a posebno dok bi ga obavljao u dugim i hladnim zimskim nocima. Govorio bih u sebi cudeci se: "Šta mu daje strpljenje? Svaki dan ovako! Zaista cudno!" U to vrijeme nisam znao da je nocni namaz odmor za mu'mina i da je to namaz odabranih, koji ostavljaju svoje postelje kako bi se molili svome Gospodaru. Nakon vojne škole, koju sam završio, vec sam racunao da sam odrastao covjek. Sa mojim odrastanjem, rasla je i moja udaljenost od Allaha, dž.š., uprkos svim savjetima koje sam do tada stalno slušao. Postavljen sam u službu u drugom gradu, koji je bio dosta udaljen od moga, ali poznanstvo sa kolegama, koji su se školovali sa mnom, a sada i radili, umanjilo je osjecaj usamljenosti u meni. Više nisam slušao ucenje Kur'ana, niti glas majke kako me budi na namaz. Postao sam usamljenik koji živi daleko od porodicnog okruženja na koje sam navikao.

Moj posao je bio u okviru službe za nadzor puteva i periferije grada. Radio sam na održavanju sigurnosti i nadzora na putevima, a posao je obuhvatao i pružanje pomoci onima koji je trebaju. Posao nije bio jednolican, tako da sam ga obavljao sa ozbiljnošcu i poletom. Medutim, to razdoblje moga života je bilo veoma uzburkano zbog mnogo slobodnog vremena, a malo znanja o vjeri, koje bi me sprecavalo da radim stvari nepojmljive za vjernika. Nisam nalazio nikoga da me pomogne u mojoj vjeri, tako da su cak i stvari suprotne vjeri za mene bile ispravne. Tome nisu pomagali ni prizori koje sam cesto vidao kao posljedice saobracajnih nesreca, sa mnoštvom ranjenih i poginulih.

Medutim, jedan dan je bio poseban. U toku rutinskog obilaska, moj kolega i ja stali smo na parkingu auto-puta. Odjednom smo culi snažan zvuk sudara. Okrenusmo se i vidjesmo dvije izoblicene gomile lima, koje su do maloprije bili automobili. Sudar je bio veoma težak, jer su automobili došli iz suprotnih smjerova. Potrcali smo na mjesto nesrece, kako bismo izvukli povrijedene. Sudar je bio toliko strašan da nema rijeci koje bi ga opisale. U jednom automobilu smo pronašli dva muškarca u teškom stanju. Izvukli smo ih iz automobila i položili smo ih na zemlju. Požurili smo do drugog automobila, ali je vec bilo kasno, jer je vozac umro prije našeg dolaska. Vratismo se do ove dvojice, koji su bili na rubu smrti. Moj kolega ih poce nagovarati da kažu šehadet: "Recite: "La ilahe illallah... La ilahe illallah...", medutim, oni poceše da pjevaju. Stao sam zaprepašten od prizora koji sam posmatrao. Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovoj dvojici bili ociti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjerujuci svojim ocima. Nikada u životu nisam vidio slican prizor, niti sam vidio ljude da umiru na ovakav nacin. Moj kolega je i dalje pokušavao da ih nagovori da kažu šehadet, ali su oni uprkos njemu nastavili da pjevaju. Njegov trud je bio uzalud. Polahko su se glasovi stišavali. Ubrzo umuknu jedan, a nedugo zatim i drugi.

Potpuna tišina. Napustili su dunjaluk. Ponijeli smo ih do našeg automobila. Neko vrijeme smo se vozili u potpunoj tišini. Moj kolega prekinu tišinu, spominjuci mi smrt i napuštanje ovog svijeta. Covjekov život se završava ili sa dobrom ili sa zlom, i taj kraj ukazuje na djela koja je covjek vecinom cinio na dunjaluku. Spomenuo mi je mnoge price koje se prenose u islamskim knjigama, a sve to je upotpunjavala cinjenica da iza nas leže mrtvaci. Pobojao sam se smrti, uzimajuci pouku iz njegova govora. I tog dana sam klanjao namaz sa srcem punim straha. Medutim, kako su dani prolazili, postepeno sam zaboravljao taj prizor. Poceo sam se vracati u svoje prijašnje stanje i kao da nikada nisam vidio ona dva covjeka, niti ono šta se desilo sa njima, ali i pored moga zaborava, poceo sam zazirati od muzike i pjesama, ne poklanjajuci im pažnju kao prije. Ipak je ostalo nekog traga od moga slušanja ta dva umiruca covjeka kako pjevaju.

***

Nakon više od šest mjeseci poslije tog dogadaja, desila se neobicna saobracajna nesreca. Covjek je vozio svoj automobil normalno, ali odjednom mu je pukla guma. To se desilo u jednom tunelu na domaku grada. Izašao je iz automobila i otišao do prtljažnika, kako bi uzeo rezervnu gumu i popravio kvar. U tom trenutku, neocekivano se pojavi drugi automobil i udari ga. Covjek pade ozbiljno povrijeden. Moj novi kolega i ja pritrcasmo i ponesosmo ga prema našem automobilu. Bio je to vrlo mlad covjek. Iz njegovog izgleda se moglo zakljuciti da je vjernik. Dok smo ga nosili, culi smo ga kako nešto mrmlja, ali pošto smo žurili noseci ga, nismo mogli razabrati njegove rijeci. Medutim, kada smo ga položili u automobil i krenuli, culi smo jasan glas. Ucio je Kur'an, divnim glasom. Subhanallah! Niko ne bi rekao da je ovaj covjek povrijeden. Odjeca mu je natopljena krvlju, kosti su mu polomljene i nalazio se na rubu smrti, medutim, i pred svega toga, on nastavlja uciti Kur'an prelijepim glasom. U životu nisam cuo ucenje poput toga. Dok smo ga nosili, govorio sam sebi da cu ga pokušati nagovoriti da izgovori šehadet, jer sam vidio u kakvom je stanju, ali sada, ja i moj kolega prepustišmo se tom milom glasu, ne govoreci ni rijeci. Osjecao sam kako mi se koža ježi od miline njegova ucenja. Odjednom nastade tišina. Okrenuh se nazad i vidjeh ga kako je podigao kažiprst, svjedoceci da nema boga osim Allaha, a zatim mu glava klonu na prsa. Skocio sam do njega i dodirnuo mu ruku... srce... dah... ništa. Duša mu je napustila tijelo.

Gledajuci u njega, suza mi skliznu iz oka. Okrenuo sam se kolegi i pokušavajuci da sakrijem svoje suze, obavijestih ga da je mladic umro. Moj kolega zaplaka, a i ja više nisam mogao zaustaviti suze. Atmosfera u automobilu posta veoma tužna.

Kada smo došli u bolnicu, svakome koga bi sreli ispricali smo mladicevu pricu. Uticaj te price je bio ocit, što se vidjelo u ocima mnogih. Jedan covjek je, nakon što je cuo šta se desilo, otišao do mladica i poljubio ga u celo. Mnogi su odlucili da sacekaju, kako bi saznali kada ce se klanjati dženaza, kako bi mogli da prisustvuju. Jedan bolnicki službenik je nazvao kucu preminulog. Sa druge strane se javi njegov brat. Rekao je o njemu: "Svakog ponedjeljka je išao u posjetu svojoj nani na selo... Pomagao je udovice, jetime i siromahe... Citavo selo ga je poznavalo, jer im je donosio islamske knjige i kasete... Njegov automobil je uvijek bio pun riže i šecera, koje je dijelio potrebnima... Nije zaboravljao ni slatkiše, kojim bi razveseljavao djecu, mnogi su ga odgovarali od toga, spominjuci daljinu puta... Ali on bi im odgovarao da se od dugog puta okoristi ucenjem i ponavljanjem Kur'ana, slušanjem kaseta sa islamskim predavanjima, a i da za svaki korak koji nacini, ocekuje nagradu kod Allaha.”

Sutradan je mesdžid bio prepun. Klanjao sam mu dženazu sa ostalim muslimanima. Nakon dženaze, prenesosmo ga na ramenima do mezarja i spustismo ga u kabur. Okrenuli su njegovo lice Kibli... U ime Allaha i u miletu Allahova Poslanika. Poceli smo bacati na njega zemlju. Imam rece: "Tražite ucvršcenje za svoga brata, jer ga sada ispituju... Suocio se sa prvim danom Ahireta.” A ja, kao da sam se suocio sa prvim danom dunjaluka. Pokajao sam se za ono što sam prije cinio i nadam se da ce mi Allah oprostiti ono što je bilo. Molim Ga da me ucvrsti na pokornosti i da moj život završi dobrim. Molim Ga da ucini moj kabur, kao i kabur svakog muslimana, baštom od džennetskih bašci.

Kaže Aiša, r.a.: "Poslanik, s.a.v.s., bi cesto govorio: "O Ti Koji okreceš srca, ucvrsti moje srce u pokornosti Tebi." (A u rivajetu: "Ucvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.")